Benito Musolini
Iz projekta Militarypedia
Benito Amilcare Andrea Mussolini (Predappio, 29. jul 1883. - Giulino di Mezzegra, 28. april 1945.), italijanski političar, državnik, fašistički vođa (Duče) i nacionalni diktator od 1925. do 1943.
Političku karijeru je započeo kao socijalista postavši jedan od istaknutih vođa italijanske ljevice. U vrijeme 1.svetskog rata se sve više razilazi sa stranačkim kolegama zbog svog zagovaranja italijanske intervencije na strani Antante. 1919. s istomišljenicima osniva Fašističku stranku koja se brzo razvija i sve više približava desnici pri čemu se i Mussolini udaljava od ranijih ideja. Nakon osvajanja lokalne vlasti i pohoda na Rim 1922. godine postaje premijer, a raznim represivnim i autoritarnim merama do 1925., i italijanski diktator. Tokom tridesetih vodi agresivnu spoljnu politiku i približava se Hitleru i nacističkoj Nemačkoj s kojom 1940. ulazi u rat protiv zapadnih saveznika. Nakon niza neuspeha i američke invazije, 1943. je smenjen s položaja i pritvoren, no brzo ga oslobađaju Nemci i postavaljaju za diktatora marionetske Italijanske Socijalne Republike kojom vlada do kraja rata kada ga partizani zarobljavaju i streljaju.
Sadržaj |
Biografija
Rana karijera
Rođen 29. jula 1883. godine u okolini sela Predappio, nedaleko od mesta Forli u severoistočnoj italijanskoj pokrajini Romagna (jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji). Njegova majka, Rosa (devojačko prezime Malteni) bila je jedna od najuglednijih učiteljica u okolini. Njegov otac, Allesandro, bio je kovač i predani socijalista. Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), nijedno od dece nije dugo živelo. Za vreme školskih dana bio je povučeno dete. Nikada nije plakao i retko se smejao niti je puno pričao. Radije je sedio u zadnjoj klupi i čitao nego se igrao s drugom decom. Kao i otac bio je nagle naravi. U razredu je uvek bio neposlušan te je stoga izbačen iz internata. Zbog napada nožem na druge učenike izbačen je iz dve škole. Od rane mladosti bio je okružen utecajima anarhizma, socijalizma i drugih levih opcija. Nakon završenog školovanja 1901. dobio je zvanje nastavnika i nekoliko je meseci predavao francuski jezik i književnost. Potom je započeo svoju političku karijeru kao radikalni socijalist; također je bio i ateist.
Nesposoban pronaći stalan posao 1902. emigrira u Švajicarsku (kasnije će biti uhapšen zbog skitnje i proteran iz zemlje). Za vreme boravka u Švajcarskoj povezao se s tamošnjim socijalistima, te je po povratku u Italiju preko lista Borba klasa propagirao socijalističke ideje. Godine 1908. u austrijskom gradu Trentu napisao je roman Kardinalova ljubavnica, kasnije preveden na engleski. Dve godine kasnije (1910.) postao je sekretar mesne Socijalističke stranke u Froliju. Iste godine ženi se s Rachele Guidi koja će mu roditi petero dece. Kada je 1911. Italija objavila rat Turskoj bio je zatvoren zbog pacifističke propagande. U to doba hvalio se da je antipatriot. Već u julu 1912. izabran je za direktora Socijalističke stranke, a u decembru preuzima uredničko mesto partijskog glasila Avanti. Tada postaje jedan od najuticajnijih vođa italijanskog socijalizma.
Početkom 1.svetskog rata Mussolini je bio protiv ulaska Italije u oružani sukob, ali se protivio i politici Centralnih sila te osudio ultimatume Srbiji i Belgiji. Brzo nakon početka rata menja stavove i zalaže se za ulazak u sukob na strani Antante; verovao je da bi italijanskim socijalistima takođe koristila zapadnjačka pobeda nad reakcionarnim Centralinim silama. Iako se pomalo kolebao i oko ideoloških pitanja, tadašnja promena mišljenja bila je motivisana praktičnim razlozima. Stavove je objavljivao u stranačkim novinama Avanti! pa je uskoro došao u sukob s drugim socijalističkim vođama. Iako su oni bili spremni izgladiti nesuglasice, Mussolini je dao ostavku i obratio im se rečima: "Shvatio bih našu apsolutnu neutralnost ako biste bi imali hrabrost da idete do kraja i, to znači, izazovete ustanak. Ali njega apriori ne uzimate u obzir zato što znate da vas očekuje neuspeh. Onda recite sasvim iskreno da ste protiv rata zato što se plašite bajoneta." Počinje izdavati list Popolo d'Italia, preko kojeg se zalaže za intervenciju Italije. Istovremeno jedna manja grupa intervencionistički raspoloženih socijalista i sindikalista osniva grupu Fasci d'azione rivoluzionaria internazionalista kojoj se priključuje i Mussolini zajedno s nekoliko svojih sledbenika. Sam se polako udaljava od marksizma i postaje fasciniran ratom i ratobornošću, ali ni tada nije bio nacionalist niti zagovarao ekspanzionističku politiku. 1915. je mobilisan; u ratu se nije posebno isticao niti napredovao u činovima, a nakon dve godine je ranjen i demobilisan. Rusku revoluciju je pozdravio, ali razočarao se kada je Lenjin potpisao mir u Brest-Litovsku; prema Lenjinu je tokom daljnje karijere imao ambivalentan odnos.
Nakon rata našao se u nepovoljnom položaju jer je izgubio sav uticaj koji je nekada imao u Socijalističkoj stranci; u to doba se jako kolebao oko svojih političkih stavova i davao izjave kao što su: "Ostavite slobodan put za elementarne snage indvidue jer izvan individue ne postoji druga ljudska realnost. Zbog čega Stirner ne bi ponovno postao aktualan?" "Dole s državom u svim njenim vidovima i otelotvorenjima. S državom od juče, danas, sutra. S građanskom državom i sa socijalističkom. Nama, na smrt osuđenim pristalicama individualizma, preostaje samo današnji mrak i sumorna sutrašnjica, samo apsurdna, ali ipak utešna religija anarhije." Bio je fasciniran politikom koju je Gabriele D'Annunzio vodio u Rijeci, a podupro je i potpisivanje Rapalskog ugovora s Jugoslavijom (kojim su znatno umanjene ekspanzionističke želje italijanskih nacionalista).
Razvoj fašizma
thumb|left|Simbol fašizma Fašizam je postao organizovani politički pokret u martu 1919. kada je Mussolini s bivšim levim intervencionistima i mladim ratnim veteranima osnovao Fasci Italiani di Combattimento. Ciljevi su im bili: proglašenje republike, ukidanje Senata, reforma parlamenta, konfiskacija crkvenih dobara, delimična eksproprijacija kapitala i agrarna reforma. Pokret je dobio ime po snopu pruća sa sekirom u sredini - fasces - starom rimskom simbolu discipline. Osnovali su i naoružane odrede koji su terorisali donedavne Mussolinijeve socijalističke kolege dok se policija u te sukobe retko mešala; okršaji su bili vrlo nasilni i okrutni, a pojedine skupine naoružanih fašista su se otimale čak i kontroli nadređenih stranačkih dužnosnika. Mussolini je povodom težih incidenata pokušavao obuzdati nasilje, ali bez većeg uspeha. Pokretu su pristupali brojni veterani, nacionalisti, antisocijalisti i antiliberali iako su fašisti u svojem prvom parlamentarnom pojavljivanju koalirali s liberalima, a Mussolini je pokušavao privući čak i socijaliste. Mussolini tada nije imao apsolutnu vlast nad strankom, a u stavovima se sve više razilazio s novim članovima; predvidivši da će ga nezadovoljni ostali čelnici smeniti, u leto 1921. je dao ostavku. Budući da je njegov odlazak oslabio stranku iste godine su ga pozvali da se vrati što je on prihvatio budući da nije imao mogućnosti za uspešnu političku aktivnost u nekoj drugoj stranci. Od tada i sam počinje naginjati radikalnijim desničarskim idejama.
Tokom 1922. fašisti osvajaju vlast u brojnim gradovima i pokrajinama Italije te postaju najbrojnija stranka u zemlji (krajem 1921. ime je promenjeno u Partito Nazionale Fascista). U oktobru iste godine na stranačkom kongresu održanom u Napulju, organizuju pohod na Rim u kome je sudelovalo 60.000 fašista. Iako je vojska lako mogla sprečiti njihov naduvani pokušaj državnog udara, kralj Vittorio Emanuele III odlučio je poveriti Mussoliniju mandat (28. oktobra 1922.) te je on postao premijer u vladi koja je uključivala nacionaliste, liberale i konzervativce. Uz njihovu početnu pomoć fašisti su uveli strogu cenzuru i izmenili izborni zakon tako da su u periodu od 1925. - 1926. prisvojili svu moć i likvidirali druge političke stranke pretvarajući Italiju u totalitarnu policijsku državu na čelu s Mussolinijem. Za vreme fašističke diktature parlamentarni sistem je praktično ukinut, zakoni su ponovo pisani, svi učitelji u školama i na sveučilištima morali su se zakleti da će braniti režim, urednike novina imenovao je lično Mussolini, a niko ko nije imao pismeno odobrenje partije nije se mogao baviti novinarstvom. Gušeni su radnički štrajkovi i sve se više podilazio interesima krupnih kapitalista i zemljoposednika. Trgovačka društva su lišena bilo kakve nezavisnosti i integrisana su u ono što se nazivalo korporativni sistem; namera (nikada nije do kraja dovršena) je bila sve Italijane učlaniti u različite profesionalne organizacije ili korporacije koje nadzire vlada. Principi fašističke doktrine objavljeni su u jednom članku, koji je navodno napisao Mussolini, a koji se 1932. pojavio u Enciclopedia Italiana.
Koristeći aposlutnu kontrolu nad novinstvom, Mussolini je postupno gradio legendu o Dučeu (Vođi), čoveku koji je uvek u pravu i koji može rešiti sve političke i ekonomske probleme. U različitim vremenskim razmacima lično je preuzimao vođenje ministarstva unutrašnjih poslova, spoljnih poslova, kolonija, gradskih uprava, vojske i oružanih službi te javnih radova. Ponekad je istovremeno bio na čelu više ministarstava, a ujedno je bio i predsednik vlade. Istovremeno je bio vođa svemoćne Fašističke stranke i stranačke milicije. Na taj je način uspevao zadržati moć u vlastitim rukama i sprečiti pojavljivanje suparnika; ipak smatra se da su neki od atentata koji su na njega pokušani bili delo ekstremističkih nezadovoljnika unutar stranke.
Dovde je text pregledan i ispravljen
Iako je bio ateist, a u mladosti i antiklerikalac, iz praktičnih razloga sve više se približavao Crkvi: 1929. potpisao je konkordat s Vatikanom, kojim je talijanska država napokon priznata od katoličke crkve. Također se ulagivao svojim financijerima prvo prebacujući brojne industrije iz javnog u privatno vlasništvo. No, 1930. krenuo je u drugom smjeru stavljajući industriju pod rigidnu vladinu kontrolu. Velike količine novca trošio je na javne radove najavljujći razvoj Italije do razine na kojoj su tada bile zapadne zemlje. Međutim ekonomija je patila zbog težnje za autarkijom i stoga što je postojala prevelika koncentracija teške industrije za koju Italija nije imala dovoljno sirovina. U vanjskoj politici Mussolini je uskoro od pacifista postao agresivni imperijalist; rani primjer toga je bombardiranje Krfa 1923. godine. Uskoro nakon toga uspio je upostaviti kvislinški režim u Albaniji i ponovo osvojiti Libiju. Njegov je san bio od Sredozemlja učiniti mare nostrum (naše more - kao u rimsko doba). Godine 1935. na konferenciji u mjestu Stresa pomogao je stvoriti antihitlerovsku frontu u cilju obrane nezavisnosti Austrije; spram nacizma je u početku bio sumnjičav, kritizrao je njegov radikalni rasizam i prijeteću ratobornost.
U periodu od 1935. do 1936. Italija je ratovala protiv Abesinije (Etiopija), što je bilo u suprotnosti s načelima Lige naroda te je Mussolini bio prisiljen potražiti saveznika u nacističkoj Njemačkoj koja je 1933. istupila iz Lige. Njegova intervencija (1936.-1939.) u Španjolskom građanskom ratu na strani generala Franca zapriječila je bilo kakvu nadu u pomirenje s Francuskom i Velikom Britanijom. Kao rezultat toga morao je 1938. prihvatiti njemačku aneksiju Austrije i komadanje Čehoslovačke 1939. godine. Na Minhenskoj konferenciji u rujnu 1938. zauzeo je umjeren stav zalažući se za mir u Europi; taj događaj je smatrao svojim velikim diplomatskim uspjehom. Također je težio priključiti dio hrvatske obale Italiji. Njegov savez s Njemačkom je potvrđen kada je sklopio pakt s Hitlerom u svibnju 1939. godine. Iako je u početku svoje karijere Hitler bio fasciniran Mussolinijem i iskazivao mu poštovanje, sada je Mussolini kao potčinjeni partner slijedio naciste u vanjskim poslovima i provedbi rasne politike koja je vodila progonu Židova i stvaranju aparthejda u Talijanskom carstvu.
Drugi svjetski rat
thumb|Mussolini i Hitler Premda je 15 godina bio na vlasti i spremao Italiju za rat njegove oružane snage posve su nepripremljene dočekale Hitlerovu invaziju Poljske koja je vodila ka 2. svjetskom ratu. Tada je odlučio ostati nezaraćena strana dok ne bude siguran u pobjedu. Tek nakon pada Francuske u lipnju 1940., nadajući se da će rat trajati samo još nekoliko tjedana stupio je u oružani sukob. Njegova agresija na Grčku u listopadu iste godine svima je pokazala da nije uspio stvoriti učinkovit vojni stroj. 1941. napao je Jugoslaviju i na čelo novostvorene NDH postavio dugogodišnjeg saveznika Antu Pavelića s ciljem da podredi Hrvatsku i pripoji obalu Italiji. Nastavkom rata, učestali talijanski porazi na svim frontama i anglo-američko iskrcavanje na Siciliju 1943. godine (gdje gotovo da i nisu naišli na ozbiljan otpor), okrenuli su većinu Mussolinijevih kolega protiv njega na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. srpnja 1943. To je omogućilo kralju da mu oduzme mandat. Utemeljena je nova vlada pod predsjedanjem maršala Badoglia. Mussolini je na kraljevu zapovijed uhićen i interniran u jedan hotel na planini Gran Sasso d'Italia, odakle su ga 12. rujna 1943. oslobodili njemački padobranci predvođeni SS pukovnikom Ottom Skorzenyjem.
Nijemci su ga prebacili u sjevernu Italiju. Tu ga je Hitler postavio za šefa marionetske države, Talijanske Socijalne Republike (Republica di Saló). U toj tvorevini, bez nade za opstanak i potpore talijanskog naroda, Mussolini se vratio svojim ranim fašističkim idejama bliskima socijalizmu: kapitaliste poptuno podređuje sindikatima, nacionalizira sva poduzeća s više od 100 radnika ili milijunskog kapitala, nastoji oslabiti vlastitu stranačku središnjicu stvaranjem vanjskih grupa kojima prenosi moć. Novu državu definirao je riječima: "Ovo će biti republika talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih četrdeset godina ispisani na zastavama socijalističkih pokreta." [1] Također je dao ubiti neke od fašističkih vođa koji su mu otkazali poslušnost, uključujući i svog zeta, grofa Galeazza Ciana. Za prijašnje političke neuspjehe krivio je kralja koji je svojim djelovanjem "iskvario fašizam i zaustavio revoluciju". U travnju 1945., u trenucima kada su se savezničke snage približavale Milanu, a njemačke povlačile iz Italije, Mussolinija su zajedno sa svojom ljubavnicom Clarom Petacci u Dongu na jezeru Como 28. travnja 1945. kod mjesta Giulino di Mezzegra uhvatili talijanski partizani pri pokušaju bijega u Švicarsku. Jedan od partizana mu je prilikom uhićenja doviknuo: "Zašto si izdao socijalizam?". [2] Streljan je po kratkom postupku; narednog dana Mussolinijevo tijelo, zajedno s tijelima drugih poznatih fašista, obješeno je naglavačke u Milanu. Rat su preživjeli Mussolinijeva supruga Rachele s dvojicom sinova (Vittorio i Romano) i kćerkom (Edda), udovicom grofa Ciana. Treći sin, Bruno, poginuo je u avionskoj nesreći.
Literatura
- Denis Mack Smith - Mussolinijevo Rimsko Carstvo (Globus, Zagreb).
- Ernst Nolte - Fašizam u svojoj epohi (Nolit, Beograd)
Reference
Šablon:Lifetime Šablon:Link FA
