Nekako lično

RSS

Otac poginuo među Srbima, braća pucala jedan na drugog

Napisao Administrator
ponedeljak, 16 januar 2012 17:56
Priča o Zoranu Laketi, čiji su članovi porodice ratovali u tri različite vojske u BiH, priča je o izgubljenoj generaciji Mostaraca koja se našla u ratu, a koja nije želela da pristane na podele i puške, izveštava radio "Slobodna Evropa". "Nalazimo se trenutno na liniji razgraničenja, tzv. Bulevaru jedinstvenog podeljenog Mostara, tako ga ja zovem. Bio sam učesnik ove bune, neko ga zove odbrambeni, neko domovinski, a neko okupatorski rat... Dao sam najbolje godine života", počinje svoju priču za radio "Slobodna Evropa" Zoran Laketa, koji je pre rata živeo životom svojih vršnjaka u očekivanju posla u mostarskoj vojnoj industriji "Soko". Kao vazduhoplovni tehničar verovao je da će sukobi ovaj grad zaobići jer, kaže, malo ko je, poput njega, do tada znao ko je Srbin, ko Musliman, a ko Hrvat. "Mostar je nadaleko bio poznat po najviše mešanih brakova, radovao sam se i Bajramu i Božiću. A onda je krenulo, mi tako smo ostali u gradu... ja sa 25 godina, a moj pokojni brat je imao 23 godine", priča Laketa. Nakon što je sa bratom odbio da se priključi rezervistima Jugoslovenske narodne armije, mobilisan je njegov otac koji je ubrzo nakon toga poginuo u Vojsci Republike Srpske. Početak hrvatsko-muslimanskog sukoba Zorana zatiče u zapadnom delu grada, a njegov brat i majka ostali su u porodičnoj kući u istočnom delu Mostara. Zoran postaje vojnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a njegov mlađi brat pripadnik Armije BiH, u kojoj je i poginuo. "Morao si negde da budeš jer bi crk'o od gladi ili bi te negde mobilisali u ovom prljavom ratu gde su živi ljudi bili štitovi. Mi iz jedne obične radničke familije bili smo u tri vojske, brat mi je poginuo u Armiji BiH. Ja sam faktički u jednom periodu života pucao na brata i brat na mene. Strašno je sad to nekome u svetu objasniti, al' tako je bilo", priča Zoran koji je među prvim prešao na "drugu stranu", mada o stranama ne voli da govori - za njega je Mostar jedan. "Možda je i sreća što sam bio u HVO da sam mogao da pomognem nekome. Bio sam najobičniji vojnik. Onome kome nisam pomogao nisam ni odmogao... Ali bila je to jedna velika drama, nisam bio bratu na sahrani, nisam majku video skoro godinu i po dana", kaže Laketa. Zahvaljujući prijateljima iz Mostara podigao je spomenik bratu, a kasnije i majci. Od boračkih organizacija ništa nije dobio. Odbio je da postane deo "tora", zbog čega je i danas bez posla, navodi radio "Slobodna Evropa". "Tražio sam da radim u zračnoj luci ili aerodromu... Da krenem negde od najniže stepenice, ali redovno sam dobijao odbijenice jer je sada i na aerodromu struktura "jedinstveno podeljeni Mostar SDA-HDZ". Laketa i danas ima Titovu sliku istetoviranu na ruci. Dugogodišnji je predsednik društva kroz koje pokušava da približi mlade generacije. "Mogu biti ja pravoslavac ili Hrvat, možeš se ti tako osećati, ali ti si Hrvat iz BiH ili Bošnjak iz BiH. Na početku su govorili biće zlatna neka kašika, ja je još nisam video. I da imam zlatnu kašiku nemam šta da stavim u nju, a žao mi svih ljudi, poput mene, koji su danas na marginama, nigde ih nema, životare i ćute.... Žao mi ih, žao mi ih je", poručuje Laketa.

Kninski sud falsificira povijest

Napisao Administrator
utorak, 10 januar 2012 23:03
Već godinama Republika Hrvatska kao svoje ratne veterane, uz branitelje Domovinskog rata i borce Narodnooslobodilačke borbe, vodi i pripadnike "Hrvatske domovinske vojske". Vojna formacija pod tim imenom nikada nije postojala na tlu Hrvatske i ovaj povijesno falsificirani naziv služi samo tome da prikrije veterane vojnih formacije tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Iako se tobožnji domoljubi tako rado pozivaju na nacionalnu povijest, očito samo netko tko o povijesti ne zna ništa može misliti kako ona banda koljača, izdajnika i slugu nacističke Njemačke koja je ostala zapamćena u povijesti kao ustaše, predstavlja nešto domoljubno U povodu presude Prekršajnog suda u Kninu koji je donio oslobađajuću presudu za Jakova Markovića koji je na štandu u Čavoglavama prodavao crne majice s natpisom "Za dom spremni", oglasili su se Mladi antifašisti Zagreba koji su konstatovali da sud u obrazloženju svoje presude "nije ponudio nikakav povjesni izvor". Priopćenje mladih antifašista prenosimo u cjelini: Krajem prosinca prošle godine, prekršajni sud u Kninu donio je oslobađajuću presudu u slučaju Jakova Markovića, malog poduzetnika koji je prilikom proslave "Oluje" u Čavoglavama držao štand s ustaškim memorabilijama, koje su uključivale i "jednu kapu crne boje, jednu šilt kapu crne boje, jedan šal i pamučnu majicu na kojima se nalazio natpis 'Za dom - Spremni!'". Spomenuti poduzetnik očito je bio žrtva standardnog policijskog simboličnog treniranja strogoće u pokušaju dokazivanja svoje predanosti sprječavanju širenja nacionalne mržnje uz istodobno "previđanje" izraza simpatija prema ustaštvu koje izražavaju puno "ugledniji" članovi društva. U ovu igru policijskog uhićivanja za medije, pa puštanja "kad se prašina slegne" uključen je i kninski sud koji je u obrazloženju presude zaključio kako je "pozdrav 'za dom spremni' poznat kroz cijelu hrvatsku povijest, još od vremena Šubića i Zrinskog". Ovo obrazloženje iskoristili su neki proustaški mediji kako bi euforično proglasili kako konačno imaju zakonsku potvrdu svoje teze u obranu ustaškog pozdrava. Obrazloženje kninskog suda svakako treba upisati u antologije, no ne zato što daje za pravo simpatizerima ustaštva, nego zato što to radi na krajnje nepismen način. Naravno, sud za ovu svoju tezu nije ponudio nikakav povijesni izvor. Štoviše, časni sud mora da se gadno zabunio jer je zapravo ponešto krivo reproducirao tvrdnju koju su ranije u obranu ustaškog pozdrava iznosili proustaški komentatori koji su navodili kako se taj pozdrav nalazi i u Zajcovoj operi "Nikola Šubić Zrinski". Kao prvo, u toj operi se nigdje ne pojavljuje fraza "Za dom - spremni!" kao pozdrav. Kao drugo, ta opera je nastala u 19. stoljeću, a nikako u "vremenu Šubića i Zrinskog". Oni koji su bili bolji u školi sjetit će se također i da je Nikola Šubić Zrinski jedna osoba, pa ne postoji "vrijeme Šubića i Zrinskog" u množini. Osim toga, Zrinski su zapravo nastavak jedne grane Šubića i te dvije velikaške obitelji nikad nisu postojale skupa, pa ni ne mogu imati zajedničko vrijeme, a kombinacija Šubić-Zrinski u prezimenu Nikole ustalila se samo kako bi se jasno naznačila razlika između tog Nikole i njegovog kasnijeg potomka i imenjaka. Znači, cijela presuda se temelji isključivo na "povijesnom argumentu" pri čemu se ne navodi niti jedan povijesno točan podatak! Ovo nikako nije prvi put da neznanje priskače u pomoć simpatizerima ustaša. Već godinama Republika Hrvatska kao svoje ratne veterane, uz branitelje Domovinskog rata i borce Narodnooslobodilačke borbe, vodi i pripadnike "Hrvatske domovinske vojske". Vojna formacija pod tim imenom nikada nije postojala na tlu Hrvatske i ovaj povijesno falsificirani naziv služi samo tome da prikrije veterane vojnih formacije tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Iako se tobožnji domoljubi tako rado pozivaju na nacionalnu povijest, očito samo netko tko o povijesti ne zna ništa može misliti kako ona banda koljača, izdajnika i slugu nacističke Njemačke koja je ostala zapamćena u povijesti kao ustaše, predstavlja nešto domoljubno. Krajnje je vrijeme da se ustaše, zajedno sa svojim crnim kapama i pozdravima pošalju u povijest, umjesto da se povijest falsificira da bi ih se oživljavalo.

SAO Nebeska Srbija

Napisao Administrator

sreda, 24 februar 2010 17:28

Kada neka država pošalje svoje oružan

e formacije na teritoriju druge države sa ciljem da istu zauzme i osvoji, to se – koliko ja znam – naziva agresivnim osvajačkim ratom. Ne lezi, vraže! Ovakva definicija se opet odnosi isključivo na zemaljske narode. Za nebeski narod važi (kao i obično) sasvim suprotan obrazac, a on glasi: svaki rat koji nebeski narod vodi je os-lo-bo-di-lač-ki, ma gde god da se odigrava i ma koliko god duboko „nebeska vojska“ zagazila na tuđ(insk)u teritoriju! Šta, nije vam jasno? E, ovako: nebeski narod naprosto vrvi od verziranih nebeskih „eksperata“ koji su spremni da u svakom trenutku ponude gomilu neoborivih (čitaj: nedokazivih) „argumenata“ kojima se utvrđuje „prava teritorija“ na koju nebeski narod polaže pravo, dok granice iscrtane u zvaničnim kartama i atlasima nemaju blage veze sa realnošću. Ti nebeski argumenti prema potrebi mogu da sežu sve do kamenog doba

Da bi jedan narod poneo zvanje nebeskog, potrebno je da se po mnogo čemu razlikuje od svih ostalih, to jest – zemaljskih naroda. Tako, na primer, ono što je za zemaljske narode klasičan genocid, za nebeski narod je tek „najobičniji ratni zločin“. U stvari, kad bolje razmislim, nije čak ni zločin. Jer nebeski narod je, je li, „izabran direktno od boga“, te kao takav i kad ubija - on zapravo ne ubija nego „samo sprovodi božju volju“. Uostalom, da nije tako, ne bi se valjda i sami „ovlašćeni izaslanici Svevišnjeg“ utrkivali da blagosiljaju „svete srpske ratnike i vojskovođe“ pred svaki masovni pokolj u koji bi se ovi zaputili.

Prema tome, nebeski narod nikako ne bi smeo da naseda na nekakvu rezoluciju koju mu raznorazni neprijateljski elementi poturaju na usvajanje sa ciljem da ga diskredituju i time svrstaju u isti koš sa drugim – običnim zemaljskim narodima. Ko je kriv tim hiljadama pobijenih Srebreničana što su se usudili da žive na teritoriji koju je nebeski narod sebi namenio? Treba oni nama da se posthumno izvine što su se uopšte drznuli da nam se ispreče na putu i, štaviše, da budu zahvalni što smo „milostivi“ pa ih nismo pobili u još većem broju. Kao da bi nama to predstavljalo nekakav problem. Nebeski narod je u Jasenovcu once and for all izborio pravo na doživotnu počasnu dozvolu za neograničeno ubijanje i ništa mu ne možete.

Interesantno je i da se nebeski narod može upotrebiti kao svojevrsni lakmus za proveru valjanosti odluka različitih međunarodnih institucija, posebno onih sudskih. Upravo slučaj Srebrenice to najbolje pokazuje. Deo presude Međunarodnog suda pravde po kojem je srebrenički masakr nedvosmisleno okarakterisan kao genocid, nebeski narod kategorično odbacuje. Sa druge strane, nebeski narod koristi svaku priliku da se pozove na jednu drugu tačku te iste presude koja veli da država Srbija „nije direktno odgovorna“ za sprovođenje i organizaciju ovog genocida.

Lesson number 3: kada neka država pošalje svoje oružane formacije na teritoriju druge države sa ciljem da istu zauzme i osvoji, to se – koliko ja znam – naziva agresivnim osvajačkim ratom. Ne lezi, vraže! Ovakva definicija se opet odnosi isključivo na zemaljske narode. Za nebeski narod važi (kao i obično) sasvim suprotan obrazac, a on glasi: svaki rat koji nebeski narod vodi je os-lo-bo-di-lač-ki, ma gde god da se odigrava i ma koliko god duboko „nebeska vojska“ zagazila na tuđ(insk)u teritoriju! Šta, nije vam jasno? E, ovako: nebeski narod naprosto vrvi od verziranih nebeskih „eksperata“ koji su spremni da u svakom trenutku ponude gomilu neoborivih (čitaj: nedokazivih!) „argumenata“ kojima se utvrđuje „prava teritorija“ na koju nebeski narod polaže pravo, dok granice iscrtane u zvaničnim kartama i atlasima nemaju blage veze sa realnošću. Ti nebeski argumenti prema potrebi mogu da sežu sve do kamenog doba, mada postoje „osnovane sumnje“ da je nebeski narod živeo-tu-i-tu još za vakta ameba.

Kako to nebeski narod uvek tako lako provali svaku smicalicu koju mu pojedini ljubomorni zemaljski narodi pokušavaju da napakuju? Ama, prosto k’o pasulj: nebeski narod poseduje nepogrešivi instinkt (još jedan dar od boga svome izabranom stadu) zahvaljujući kojem je u stanju da nanjuši svaku đavolju zaveru koju protiv njega u svojim mračnim katakombama kuju zli vatikanski centri moći.

Nepobitno smo, dakle, ustanovili da je nebeski narod apsolutno neprejebiv i nenadjebiv. Sve te vaše zemaljske propise, pravne procedure, moralne norme i slične trice i kučine možete slobodno da okačite mačku o rep. Nebeski narod ne poštuje ni vlastite zakone, a kamoli kojekakva sa strane nametnuta, te samim tim i krajnje sumnjiva pravila ponašanja. I zato, zemljani, fuck off, bre!

Kad već tako stoje stvari, mislim da je krajnje vreme da mi Srbi institucionalizujemo naše božansko poreklo. Ima u Svetom sinodu SPC toliko umnih i učenih glava koje bi tako rado pomogle našoj majčici Srbiji da se jednom zasvagda očisti od svih tih dekadentnih i nakaznih pojava kao što su građanske slobode, ljudska prava, antifašizam... (fuj, ne mogu dalje da nabrajam, pripade mi muka odjednom).

I kakve veze ima što u Ustavu piše da je ovo sekularna država?! Pa u tom istom Ustavu, i to baš u samoj Preambuli stoji takođe i da je Kosov... ups (umalo da se izlanem). Htedoh da kažem da i na tarabi piše znate već šta, pa se neki sivonja zaleteo k’o nezdrav i ostao bez... znate već čega. Na kraju krajeva, za nebeski narod samo i isključivo nebo može i sme da bude granica, a ne tamo nekakav Ustav koji se, by the way, svako malo prepravlja i dopisuje, a i svako ga tumači kako mu se ćefne.

Elem, moj prvi konkretan predlog je da ubuduće predsednika biramo prema istom principu po kojem biramo patrijarha. Narod bi izlazio da glasa samo u prvom krugu, dok bi potom najnebeskijeg od tri (umesto od dosadašnja dva) prvoplasirana kandidata birao glavom i bradom – Sveti duh. Time ne samo da bismo dokazali privrženost Gospodu, već bismo i uštedeli značajnu lovu od neodržavanja bespotrebnog drugog kruga. O basnoslovnim troškovima izborne kampanje i da ne govorim.

Evo kako bi to u praksi izgledalo. Izborna komisija Sinoda nakon prebrojavanja glasova objavljuje imena trojice finalista, a onda sledi zazivanje Svetog duha koji će doneti konačan sud. Da, lepo sam rekao: trojice finalista. Ne troje ili (ne daj bože!) tri. Kakva crna rodna i polna ravnopravnost, isključivo muški kandidati dolaze u obzir. Sem toga, na šta bi to ličilo da u crkvi, i to usred svečane ceremonije prizivanja Svetog duha, kandidatkinja od uzbuđenja dobije menstruaciju kad joj vreme nije. Pa blaženopočivši bi se patrijarh momentalno triput u grobu okrenuo. Pu, pu, daleko bilo!

Anyway, nije teško predvideti da bi Tadić i Toma glatko ušli u finale. Ostaje dilema ko bi bio treći. Lično tipujem na Koštunicu. Čak bih rekao da on kod Svetog duha ima najveće šanse, pogotovo ako uzmemo u obzir da i među kandidatima za patrijarhe gotovo po pravilu trijumfuje autsajder. Narod može da pogreši, ali Sveti duh nikako. Ne bira on autsajdera tek tako. Lično bih i sam, da sam na mestu the holy ghosta, upravo autsajdera hirotonisao u „prvog među jednakima“. Jer autsajder će se – svestan sopstvenog autsajderstva – jamačno mnogo više potruditi da se dokaže. A Koštunica je prosto - born to be autsajder.

I zaista nam ne bi ništa falilo da ubuduće na ovakav način biramo naše nebeske voždove. Ionako nam svi koje smo tokom poslednjih dvadeset godina birali izgledaju kao da ih je isti ćaća pravio. Ćaća koji – nekako baš kao i Sveti duh – neprestano (i naizgled neprimetno) lebdi tu negde među nama.

izvor: E-novine

Povrijeđenost je neminovna ako želimo pomirenje

Napisao Administrator
utorak, 08 novembar 2011 00:45
Neprihvatanje istine o ratovima u bivšoj Jugoslaviji prisutno je u svim zemljama nastalim nakon njenog raspada, ali Bosna i Hercegovina trpi najveće posljedice Kada je Haški tribunal nedavno izrekao 27-godišnju zatvorsku kaznu bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ) Momčilu Perišiću za pomaganje i podržavanje zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ministar odbrane Srbije Dragan Šutanovac brzo je reagirao. Dan nakon izricanja presude, Šutanovac je srbijanskim medijima rekao da je presuda “preoštra” i da mu je žao Perišića. “Mislim da je krajnje vrijeme da se završi sa svim tim optužnicama i presudama i da se okrenemo budućnosti, a ne da stalno otvaramo stare rane i razgovaramo o prošlosti”, rekao je Šutanovac. Nedugo nakon što je dao ovu izjavu, nekoliko nevladinih organizacija iz Srbije objavile su protestno pismo u kojem su njegove riječi nazvale “skandaloznim”. Jedna od potpisnica ovog pisma, Jelena Milić iz Centra za euro-atlantske studije u Beogradu, kaže da ono što zabrinjava nije samo prijedlog Šutanovca da se prošlost gurne pod tepih, već i činjenica da niko iz Vlade Srbije nije osudio njegovu izjavu. Milić tvrdi da ovakav stav stvara ozbiljne sumnje u stav Beograda prema ratnim zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji. “Ukoliko se vladajuće stranke ne ograde od ovakvih izjava, cijela ideja zbog koje su osnovani lokalni sudovi za ratne zločine mogla bi biti ugrožena”, izjavila je Milić. DA LI SE KROZ SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE UTVRDILA ISTINA?: Istraživanje UNDP-a pod nazivom “Suočavanje s prošlošću i pristup pravdi”, koje je objavljeno u aprilu ove godine, pokazuje da velika većina stanovništva BiH smatra da rat koji je trajao od 1992. do 1995. godine i dalje utiče na njihove živote. Sudeći prema ovom izvještaju, “teret prošlosti najčešće je rezultat nepreciznog i nepotpunog poznavanja te prošlosti, jer većina ispitanika smatra da činjenice o ratnim događanjima nisu do kraja utvrđene”. Ovaj izvještaj navodi i to da je poznavanje prošlosti preduslov da pojedinac ili grupa shvate šta se zaista dešavalo. Stručnjaci smatraju da su suđenja za ratne zločine koja se održavaju u Haškom tribunalu i lokalnim sudovima najbolji i najpouzdaniji izvor činjenica o ratovima na Balkanu devedesetih. Ipak, istraživanje UNDP-a pokazuje da činjenice utvrđene na ovim suđenjima većina ljudi u BiH ne prihvata. Na pitanje da li misle da su utvrđene relevantne činjenice o ratnim događanjima u BiH, 42,1% Bošnjaka i 35,3% Hrvata odgovorilo je pozitivno, dok je na isti način odgovorilo svega 15,6% Srba. UNDP smatra da je razlog ovakvog stava rasprostranjeno mišljenje među Srbima da informacije o njihovim stradanjima, u odnosu na stradanje Bošnjaka i Hrvata, nisu obznanjene u dovoljnoj mjeri ni u lokalnim sudovima, ni u Haškom tribunalu. Do sada je Tribunal okončao postupke protiv 126 osoba optuženih za ratne zločine, dok se postupci vode protiv još 35 optuženih. Bosanski sudovi za ratne zločine presudili su u desecima predmeta, a hiljade njih tek čeka svoj red. Iako je procesuiranje ratnih zločina izuzetno spor proces, mnogi vjeruju da je to jedini način da se ljudi na Balkanu primoraju na suočavanje sa nedavnom prošlošću. Međutim, većina promatrača u BiH slaže se u procjeni da su očekivanja od sudova za ratne zločine donekle nerealna. Način na koji se mi suočavamo s prošlošću je zapravo nastavak rata: Aleksandar Trifunović Photo: Borislav Ždrinja Zamjenik federalnog ministra pravde Goran Šimić tvrdi da ova suđenja trebaju biti samo jedan od mehanizama za uspostavljanje istine o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, jer ne mogu pružiti potpunu sliku o onome što se zaista desilo. “Informacije koje dobijamo na suđenjima za ratne zločine možemo uporediti sa slagalicom. Ako imamo, recimo, 1700 predmeta ratnih zločina i dosad smo riješili malo više od 300, to znači da nam nedostaje još 1400 dijelova slagalice da bismo imali potpunu sliku. Mislim da bi bilo pretenciozno tvrditi da možemo tumačiti šta se uistinu dogodilo na osnovu ograničenog broja dijelova slagalice koje smo do sada sastavili”, izjavio je Šimić. Aleksandar Trifunović, urednik popularnog medijskog portala Buka iz Banja Luke, smatra da je suočavanje s istinom o novijoj prošlosti najveći problem svih naroda u BiH koji su, u svojim glavama, još uvijek u ratu jedni s drugima. „Način na koji se mi suočavamo s prošlošću je zapravo nastavak rata. Mi u drugima vidimo neprijatelje. Važno nam je samo ono što mi mislimo, a argumente druge strane smatramo napadom na ono za šta smo se borili i šta smo, navodno, branili“, kaže Trifunović. Trifunović smatra da niti jedna od tri bivše zaraćene strane u BiH ne želi da se istinski fokusira na otkrivanje istine o onom što se desilo. „Prava istina može povrijediti svakog od nas, na ovaj ili onaj način. Ali ta povrijeđenost, zapravo katarza, neminovna je ako želimo pomirenje“, smatra on. ULOGA NEVLADINIH ORGANIZACIJA U SUOČAVANJU S PROŠLOŠĆU: Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) u Sarajevu, tvrdi da su državne institucije u BiH najodgovornije za neadekvatne napore na polju suočavanja sa prošlošću, ali da i nevladine organizacije snose svoj dio odgovornosti. “Nevladine organizacije u BiH su polarizirane i pod jakim uticajem politike. Mali je broj nevladinih organizacija koje se na ozbiljan način bave problemom suočavanja s prošlošću, a da pritom ne diskriminiraju žrtve na osnovu njihove etničke pripadnosti”, rekao je. Edita Čolo iz Catholic Relief Services (CRS) kaže da je “samo nekoliko nevladinih organizacija u BiH u potpunosti nezavisno od vlasti i politike”. “Kao rezultat takve situacije, nevladine organizacije često ne mogu uspješno sarađivati”, dodala je ona. DIJALOG KAO INSTRUMENT POMIRENJA: Melina Sadiković iz Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije (CIPS) Univerziteta u Sarajevu smatra da je utvrđivanje činjenica važno, ali da je još važnije razumijevanje uzroka koji su doveli do nasilja u nekom društvu, kako bi se mogli osuditi njegovi počinioci. “Kad bismo više energije uložili u razgovor i razumijevanje jedni drugih, postigli bismo mnogo više i bili bliže istini”, kaže ona. “Otkrivanje informacija i činjenica o ratu nikada nije završen process. Svakako treba govoriti o ratnim iskustvima, ali i tražiti pravi način komunikacije. Na žalost, uvijek će biti manipulacije i slobodnog tumačenja utvrđenih činjenica”. Sabina Čehajić Clancy, profesorica političke psihologije na Sarajevskoj školi za nauku i tehnologiju, provela je istraživanje pod nazivom “Istina i pomirenje”, koje se bavi psihološkim aspektom priznavanja zločina i otkrivanja istine u bosanskom društvu. Kroz svoje istraživanje, koje provodi na prostorima Bosne i Hercegovine posljednjih osam godina, Čehajić Clancy zaključila je da je veoma mali broj ljudi voljan da učestvuje u diskusijama o ratnim zbivanjima. Još je manji broj spreman priznati da su pripadnici njihovog naroda počinili zločine. “Razlog za ovakav stav je to što se ljudi previše identificiraju sa svojom etničkom grupom. Zato većina građana BiH osjeća snažnu psihološku potrebu da brani taj svoj imidž i identitet braneći one koji su optuženi za ratne zločine”, kaže Čehajić Clancy. Dodala je da su zbog toga ljudi spremni učiniti sve što je moguće kako bi izvrnuli prošlost kroz opravdavanje i racionaliziranje zločina, te dehumaniziranje pripadnika druga dva naroda. Čehajić Clancy kaže da je njeno istraživanje pokazalo da je najvažniji instrument pomirenja dijalog. Ona ističe da su pripadnici različitih naroda koji redovno međusobno komuniciraju mnogo spremniji na pomirenje od onih koji imaju ograničen kontakt s drugima. “Ovaj je kontakt veoma važan. Izolacija i etnička homogenizacija cijelo društvo vode unazad”, tvrdi ona. Photo: blogspot.com KAKO DALJE: Bosanske vlasti odavno su svjesne da sama suđenja za ratne zločine neće biti dovoljna da se dođe do istine o ratnim zbivanjima i da se potakne proces pomirenja. U januaru 2010. godine, bosanska vlada, u saradnji sa UNDP-om, počela je raditi na državnoj Strategiji tranzicijske pravde. Grupa od 15 predstavnika državnih institucija, civilnog društva i nezavisnih stručnjaka dobila je zadatak da razvije državnu strategiju za oporavak od konflikta i kršenja ljudskih prava početkom devedesetih. Očekuje se da će ova strategija tretirati društvene i ekonomske posljedice ovih kršenja tako što će odgovoriti na potrebe društva i vratiti povjerenje građana u državne institucije. Nacrt strategije trebao bi biti završen u narednih nekoliko sedmica, a nakon što se prikupe prve reakcije i naprave eventualne izmjene, strategija će biti poslana Vijeću ministara BiH na usvajanje. Bosanske vlasti i UNDP nadaju se da će primjena Strategije tranzicijske pravde, koja će upotpuniti Strategiju o procesuiranju ratnih zločina u BiH, predstavljati ključni doprinos u izgradnji povjerenja javnosti u proces pomirenja. „Slabo prihvatanje javnosti čak i uspješnih zvaničnih projekata utvrđivanja istine predstavlja još jedan razlog da se nastavi tragati za konsolidiranim pristupom kazivanju istine“, navodi se u UNDP-ovom izvještaju. Čehajić Clancy kaže da implementiranje procesa i strategija čiji je cilj poticanje pomirenja mora biti zajednički trud, ukoliko se želi postići uspjeh. “Svi, od civilnog društva do obrazovnog sistema i državnih institucija, moraju aktivno učestvovati u svim procesima koji će pomoći Bosni i Hercegovini da se suoči sa svojom prošlošću”, kaže ona. Mirza Ajnadžić i Ajdin Kamber su obučeni novinari IWPR-a iz Sarajeva. Ovaj tekst je dio projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Vlada Kraljevine Holandije. Projekat realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Centar za savremenu umjetnost, SCCA/pro.ba, Studentski eFM radio i Centar za pravdu i pomirenje, CJR.

BIA, BRATE, BIA

Napisao Administrator
nedelja, 22 mart 2009 23:07
Hoće li Srbija krajem marta ostati bez velikog izvoznog posla od preko 50 miliona dolara, bez tržišta Libije kao potencijalno velikog uvoznika proizvoda srpske vojne industrije i bez plata za radnike fabrika „Zastava oružje” iz Kragujevca i „Sloboda” iz Čačka? I hoće li za to biti krivi BIA, kompanija „Melvale” iz Beograda, komercijalni direktor te kompanije Slobodan Tešić, neko iz Ministarstva za ekonomske odnose sa inostranstvom, britanska služba MI-6, Savet bezbednosti UN i delfini u vodama Sejšela? I sve to u vreme kada smo borbu za radna mesta proglasili strateškim zadatkom ove zemlje. Svašta je ovih dana napisano povodom afere izvoza oružja u Libiju. Od mistifikacije Slobodana Tešića, kao čoveka „bez lica i bez fotografije, čoveka sa poternice Interpola i sa crne liste UN”, do toga „da je izvoz oružja u Libiju zaustavila BIA”. Koja, naravno, ništa ne demantuje, ali ništa i ne potvrđuje.
Opširnije...